Tri prstena je jedna od kraćih narodnih bajki i priča za decu objavljenih u zbirci narodnih priča pod nazivom „Srpske narodne pripovijetke“, a govori o mudrosti kraljevog sina da dobavi tri prstena i s njima zaprosi devojku koja mu se sviđa.
Nekakav kralj zaprosi za svoga sina u drugoga kralja šćer, i pošlje mu knjigu ištući đevojku i uz knjigu obilježje na đevojku. Kad kralju knjiga dođe i vidi šta mu piše, on reče poslaniku: „Ja ti, prijatelju, ne mogu ništa odgovoriti, dok ne pitam đevojke.“ Po tom otišavši k svojoj kćeri kaže joj, kako je ta i ta kralj prosi za svoga sina i poslao prsten za obilježje, „nego“ veli „šta ću mu odgovoriti?“ A ona reče ocu: „Odgovori mu: ako mi ne donese tri prstena jedan od zvijezda, drugi od mjeseca a treći od sunca, ja ga ne ću.“
Kralj kaže sve ovo poslaniku i pristavi: „Pozdravi svoga kralja, i zahvali mu od mene na pitanju i moli ga, da mu ne bude žao na odgovor moje samosione šćere, ele joj ne mogu ništa.“ Poslanik se vrati i kaže svojemu kralju, šta je i kako, a kralj se ražljuti i stane misliti, kako bi dobavio ova tri prstena, pa najposlije turi glas po svemu svijetu: ko mu dobavi ova tri prstena, da će mu dati polovinu kraljevine svoje ili blago nebrojeno. Ali sve zafajdu.
Najposlije kraljev sin padne u veliku žalost, i već šćaše od jada da se ubije, kad tumarivši onako zađe u nekaku planinu i nabasa na jednu babu, đe ukraj puta sjedi. On joj nazove pomoz’ Bog, a ona mu prihvati: „Bog daj budi, nesretnji pa sretnji i presretnji sine!“
Kraljev sin kad ovo ču, on se začudi i upita je, šta će ovo reći, a ona odgovori: „Ti si bio propao, ali si naišao na ljekara, koji će te – ako Bog da – od te muke izbaviti.“ Tada on poče da joj kazuje, šta mu je, a ona mu ne dade, nego zavika: „Dosta, dosta, ja znam što ti je, nego uzmi ovu travu što mi je u njedrima, te je u svoja njedra stavi; raščešljaj mi kose i pušti mi polovicu sprijed a polovicu niz pleći, pak do doveče ostani ovđen kod mene.“
On je posluša: uzme joj travu iz njedara i stavi u svoja njedra, pa rasplete joj kosu koja pade po dolini sva crna kao ugalj, samo đeđe koja sijeda. A kad bi ispred večera, reče baba kraljevu sinu: „Prvu zvijezdu kad ugledaš, izvadi tu travu iz njedara i reci: daj mi Bože prsten.“
On tako i učini, i tek što izreče što mu je rekla, zvijezda se uzigra, te predanj prsten pade i u njemu ona ista zvijezda. Po tom reče mu baba, da pazi kad iziđe iza gore mjesec, pa da isto učini. I on učini, i prsten mu pade i u njemu mjesec.
A kad bi u jutru prije sunca, reče mu baba: „Pazi dobro, kad uspomalja sunce, pa kad pomoli, gledaj ga kroz moje kose, dokle sa svijem iziđe, i tri puta reci: „Pretvori mi Bože od ove kose prsten kao sunce!“ Te on tako učini, i tek što treći put zavika, provrže mu se od onijeh kosa prsten sjajan kao sunce.
Pošto kraljev sin ovako dobavi sva tri prstena, upita babu: „Šta sam ti dužan?“ A ona mu odgovori: „Ništa drugo, nego doklen si živ, da se za moju dušu Bogu moliš, jer ću ja do malo dana umrijeti, i da ne kazuješ nikome.“ Potom joj kraljev sin zahvali i u ruku je poljubi, i s njom se oprosti, i došavši doma kaže sve svojemu ocu, a on s onijem prstenima pošalje k đevojci, i ona pođe zanj i s njime se po zakonu vjenča.
Srpske narodne pripovijetke, 1870.